“Duboko udahnem. U samo jednom danu prošao sam kroz 21-23 trenutna mjesta za prostituciju, 5-7 prijašnjih adresa za prostituciju, dvije scene ubistva, gradilište spriječene javne kuće i zatvoreno mjesto za prostituciju. Neki od njih i po nekoliko puta. Kako se to uklapa u izvještaj koji je Frankfurter Rundschau objavio 2010. godine:
‘Najstarija uslužna industrija na svijetu zapravo i nema veliku tradiciju u Wiesbadenu. Četiri legalne javne kuće, dvije u Mainzer ulici, kao i po jedna u Biebrichu i Kastelu – ovdje više nema ništa’, navodi [zaposlenik] iz ureda za javni red i mir. To znači da ne postoji klasična četvrt sa crvenim svjetlima kao na primjer u Frankfurtu: Razlog za B. je očit: ‘Trgovina jednostavno ne prihvata, uglavnom građansko stanovništvo.‘ Tamo gdje nema potražnje, nema ni ponude.“
Wiesbaden ima ne samo vrlo prikrivenu prostituciju, već i važan historijski položaj za raspravu o ukidanju iste. Ni na jednom drugom mjestu osim u Wiesbadener Kurhaus, početkom 20. stoljeća, nisu se odvijala ženska prava i ukidanja događaja s međunarodnim govornicima.
Ovu historiju Wiesbadena željeli bismo pratiti na filmu inscenacijom ženskih prava i ukidnim aktivizmom sociologinje i aktivistice Manuele Schon. Manuela Schon nije samo politički i obrazovno vodila kampanju u Wiesbadenu za ženska prava, jednakost i demokratske vrijednosti, nego je i praktično pomogla nekoliko žena u Wiesbadenu (uglavnom Romkinjama) iz prostitucije siromaštva.
Pratimo Manuelu Schon do važnih ‘memorijala’ historije Wiesbadena ukidanja i odlazimo autobusnom linijom 6 (Mainzer ulica, Kasteller ulica i druge) do gradskih otvorenih i skrivenih javnih kuća. Dopuštamo joj da nas uputi u historijsku i društvenu pozadinu prostitucije, rasprave o kapitalizmu, patrijarhatu, pokretima za ženska prava i aktivnostima solidarnosti.
Kratki film (7-15 minuta) trebao bi mladim ljudima iz Wiesbadena (oko 16 do 30 godina) prenijeti utisak o ovoj temi u dubljem djelovanju kroz odnos prema njihovom gradu.